ijatrofizika (grč. ἰατρός: liječnik + fizika) (ijatromehanika), liječnički nauk, koji je nastao u XVII. st. i tumačio fiziol. i psih. pojave zakonima mehanike. Kao nova znanost koja je uključivala fizičko-mat. kriterije i eksperimentalne postupke, predstavljala je teorijski sustav mehanicističke medicine. Pod utjecajem Galileijevih inovacija u mehanici i Descartesovih mehanicističkih koncepcija o čovjeku, nastojale su se sve fiziol. pa i psih. pojave svesti na mehan. funkcije ljudskoga tijela. Tako je njezin začetnik Kopranin Santorio Santorio uveo u fiziologiju eksperimentalne i kvantitativne metode proučavanja, a sustavnim mjerenjem fizikalnih svojstava organizma (temperature, vlažnosti kože, mase) objašnjavao nastale patološke pojave. Među predstavnicima toga smjera ističe se i Dubrovčanin Đ. Baglivi, koji je smatrao da ljudsko tijelo »nije drugo nego kompleks matematički objašnjivih kemijsko-mehaničkih gibanja«. Iako jednostrana, ijatrofizika je ipak unaprijedila poznavanje fiziologije, osobito mišićnih kretnji, krvnog optoka, mehanizma disanja i optičkih svojstava oka.
